sadake.com

[annisa]

ŽRTVUJEMO LI IH PONOVNO?!

Iako je prošlo više od decenije od prvih gnusnih zločina počinjenih nad muslimanima u toku agresije na BiH, još uvijek se sjena tih tragičnih dešavanja nadvija nad nama. Aktualna događanja u Hagu vraćaju najmračnije slike tog dijela naše prošlosti. Nemir budi saznanje da se u ulozi svjedoka protiv Bošnjaka u Tribunalu pojavljuju kreacije u ljudskom obliku (molim za oprost, jer nisam u stanju sve dvonošce nazvati ljudima), iako su bili direktni izvršioci najsvirepijih zločina. U isto vrijeme, njihove žrtve, od kojih, uz dužno poštovanje prema svima, posebno izdvajam žene žrtve brutalnog silovanja, prepuštene same sebi i svom dubokom bolu, ostaju i dalje na margini društva. Ne mogu a da se ne upitam da li to Bošnjaci ćute jer se stide ovih žena ili, pak, smatraju da je silovanje nešto što dešava u ratu te otuda u njima ne vide žrtve?!

U ovom tekstu nećemo se fokusirati na statističke podatke, ne da bi podcijenili značaj silovanja za koje znamo da se nalazi visoko na ljestvici ratnih zločina nego sa ciljem da izbjegnemo pretvaranje ove „vojske“ hiljada nedužnih žena u brojke i tek puko manipuliranje njima.

Jedna od žena čijoj hrabrosti, požrtvovanju, oštroumnosti i snazi nikada neću prestati da se divim, odlučila je napustiti vlastiti zatvor usamljenosti i sa nama podijeliti svoju priču.

Njeno ime je Edina Karic, rođena 1976. god., iz Sasa, općina Srebrenica. Završetak osnovne škole obilježio je početak rata 1992. god. Svega nekoliko mjeseci nakon što je napunila 15 godina, biva zatočena u logoru Rudnika Sase, a potom prebačena u Bratunac. Kao žrtva višestrukog silovanja od strane srpskih zločinaca proživjela je sve golgote ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti.
„
...Od početka maja '92. pa nadalje svaki dan, iz čista mira, Srbi su pucali prema našem selu, bilo iz kuća ili sa rampe koju su prethodnih dana tu postavili. Mi bismo bježali u obližnje šume dok pucnjava prestane i onda se vraćali kući. Negdje oko polovine maja, jedne noći, probudila nas je strašna pucnjava negdje iza ponoći, a mi djeca - moje tri sestre, brat i ja - od kojih sam bila najstarija, počeli smo vrištati. I poslije ovoga doživjela sam mnogo, mnogo ružnih stvari, ali mi se čini da se nikad nisam prestrašila kao tada. Zapravo, to je bio moj prvi strah. Sjećam se...roditelji su nas čitavu noć smirivali...Ubrzo su počeli granatirati selo i kada je jedna granata pala blizu naše kuće i popucala stakla, na brzinu smo pokupili nešto stvari i krenuli prema šumi koja se nalazila iznad sela. Na tom putu, sreli smo mnogo muslimana iz okolnih sela u zbjegovima koji su u paničnom strahu bježali ne bi li se domogli dubokih šuma...Pridružujući se jedni drugima, formirali smo veliku kolonu...Dok smo išli, stalno su nas granatirali, a od jedne takve granate čiji su geleri letjeli i padali oko nas, moja mlađa sestra doživjela je šok i nekoliko dana nije mogla da progovori...Stigli smo u šumu....hiljade ljudi pod vedrim nebom....gledam......užasna scena prestravljenih ljudi...mi djeca čitavo vrijeme plačemo....Sjećam se da je u toku dana bilo vedro, a noću je često padala kiša...Improvizovali smo kolibe od najlona, pruća i paprati.....Nakon 10 dana boravka u šumi ponestalo nam je hrane pa smo počeli jesti gljive i lišće koje smo uokolo brali. Onda smo, moj otac, moja tetka i ja, odlučili da odemo do naših kuća da bi uzeli nešto hrane. Dok smo išli prema kući, presreli su nas i opkolili trojica naoružanih komšija Srba, obučeni u uniforme, i rekli da nas vode u Rudnik Sase. Na putu prema Rudniku vidjela sam kako gore muslimanske kuće. Kad smo stigli, tamo je već bilo oko 30-tak zarobljenih muslimana i dosta vojske lokalnih Srba i vojnika iz Srbije, njih negdje oko stotinu. Među zarobljenim sam vidjela i nekoliko svojih komšija muslimana...Po licu su im bile modrice, bili su pretučeni i na smrt preplašeni. Nas troje smo odmah odvedeni na saslušavanje....Ubrzo sam shvatila da se nalazim u najcrnjem logoru...Nakon 24 sata provedenih u sali Radničkog savjeta Direkcije Rudnika, mog oca su poslali da odnese poruku muslimanima u šumi da se predaju, prijeteći mu da će, ako se ne vrati u roku od 4 sata, mene ubiti...Otac je otišao i nije se vratio...Sljedećeg jutra, pred zoru, prozvali su mene i još jednog čovjeka, čiji je brat također poslat sa porukom muslimanima ali u drugo selo i koji se nije vratio, rekavši nam da nas vode na streljanje. Doveli su nas u prostoriju bivše ambulante i naredili da sjednemo...Počela sam se tresti kao prut... izgledalo je kao da poskakujem sa stolice na kojoj sam sjedila...Tu su nas držali zatvorene do predvečerja, a zatim nas opet vratili u salu. Nakon nekoliko dana poslali su moju tetku da odnese poruku u jedno selo kod Bratunca, ali se ni ona nije vratila....Za tog boravka u logoru, doveli su još muslimana iz okolnih sela. Tri-četiri dana nakon njihovog dolaska, pročitali su nam spisak imena za razmjenu na kojem mog imena nije bilo. Među prozvanima nalazio se veliki broj žena i djece, među kojima i jedna trudnica, a najmlađe dijete je imalo 18 mjeseci. Pomislila sam da mi se nešto ružno sprema i počela plakati i moliti da i mene uvrste na spisak, ali su to odbili. U logoru nas je ostalo devetoro, od čega sedam djevojaka u dobi od 15-18 godina. Nakon što su prozvani navodno odveženi za razmjenu, u salu su ušla dvojica srpskih vojnika i prstom pokazali na mene i još dvije djevojke, naredivši nam da krenemo za njima jer treba nešto da počistimo u Bratuncu. U toku transporta prolazili smo pored moje porodične kuće i vidjela sam da je izgorjela do temelja....U Bratuncu su nas četvorica vojnika odveli u jednu napuštenu muslimansku kuću i tu noć brutalno silovali sve do jutra...Vojnik iz Srbije, pištoljem uperenim u glavu, prijetio mi je da će me ubiti ako nastavim vrištati i otimati se....Naredni dan provele smo zatvorene u kući, dok je jedan vojnik čuvao stražu. Sljedeću noć, u kuću je upala grupa od 11 srpskih vojnika, među kojima sam prepoznala trojicu komšija Srba. Odmah su nas odveli u drugu kuću gdje su nas ponovno silovali....Tu su mi vezali ruke, a kad sam počela da vrištim stavili su mi papir u usta...U jednom trenutku više nisam mogla disati i izgubila sam svijest....Kad sam došla k sebi, bila sam sva mokra...valjda su me poljevali vodom...Zatim su mi izvadili papir iz usta i mašući nožem oko vrata prijetili da će me zaklati ako budem vikala...U sobi u kojoj sam bila smještena smijenila su se četiri vojnika, od kojih su trojica bili moje komšije. Sljedećeg jutra jedan vojnik nas je vratio u zgradu Rudnika Sase gdje smo narednih nekoliko dana čistile i gulile krompir za potrebe njihove kuhinje, kao i hangare u blizini. Jednog dana, ispred zgrade u kojoj smo se nalazile, izbila je žestoka svađa između srpskih vojnika. Jedan od njih je ušao u salu i počeo nas psovati, tući i izguravati, govoreći da nas vodi na streljanje...Kada smo istjerane pred zgradu, jedan od mojih komšija Srba nanišanio je automatsku pušku u našem pravcu, ali ga je tada njegov brat udario u prsa, tako da je rafal ispalio iznad naših glava. Vojnici koji su nas opkolili počeli su se međusobno tući i tada sam zadobila udarac bokserom u predjelu nosa i desnog oka i zamalo se srušila...U tom trenutku čula sam da je jedna od djevojaka rekla: „Bježimo unutra!“, što smo i učinile. Skrivene u zgradi našao nas je srpski komandant, koji je inače bio iz Niša i komandovao jedinicama srpske vojske u tom regionu, i rekao nam da se ne plašimo, ali da tu više ne možemo ostati jer naše komšije Srbi hoće da nas ubiju. Odvezao nas je u Bratunac gdje smo prva tri dana provele u zgradi policije, a potom smo odvedene u napušteni ugostiteljski objekat koji se nalazio u krugu Stadiona Bratunac gdje nas je dočekala užasna scena...Svud uokolo su se nalazili krvavi čaršafi...zidovi i pločice su bili umrljani krvlju....Prepoznala sam deku jedne žene i razbacane fotografije jednog mladića koji su iz Rudnika Sase onog dana navodno odvedeni na razmjenu. Narednih osam dana skrivali su nas u jednoj iseljenoj muslimanskoj kući, a onda je došao vojni policajac i rekao nam da nas vode u Valjevo na rad, ali da prethodno moramo napisati da nam je bilo dobro za vrijeme boravka u Sasama i Bratuncu. Kamionom smo najprije prevezene do Ljubovije, gdje nam je drugi vojnik rekao da nas vozi u Loznicu u izbjeglički centar. Po dolasku u Loznicu, pred sportskim centrom Lagator, gdje su se nalazile srpske izbjeglice iz Bosne, naređeno nam je da radi njihove i naše sigurnosti promijenimo imena u srpska. Petnaestog dana našeg boravka u ovom centru, dovedeno je preko 1000 muslimana iz Šepka, nakon što su Srbi tamo izvršili prisilno iseljenje. Nakon nekoliko dana upoznala sam jednog od njih, rodila se ljubav, a ubrzo nakon toga sam se i udala...Mužu sam prethodno ispričala sve detalje onog što sam proživjela tokom zatočeništva, i to mu tada nije predstavljalo nikakav problem. Nakon mjesec dana, u augustu '92. god., muslimani iz ovog centra prebačeni su na Palić, a odatle u Mađarsku, gdje smo ostali sve do januara 1993., kada sam se sa mužem i grupom od oko 100 muslimana vratila u Bosnu. Muž se odmah pridružio OS ABiH gdje je ostao do kraja rata. U međuvremenu sam rodila dva sina. Međutim, već u drugoj godini braka, na početku moje prve trudnoće, muž mi je počeo „prebacivati“ za golgote kroz koje sam prošla - nazivao me je pogrdnim imenima, psovao, vrijeđao me i tukao....Često mi se nametala misao: „Preživjela sam jedan logor (srpski) koji je trajao 22 dana, a sada sam u drugom logoru, samo što ovaj traje mnogo duže...“
Nakon višegodišnjeg zlostavljanja, Edina je još jedanput smogla snage srušiti zid ćutnje i izaći iz tog začaranog kruga. Odlučila se za razvod. Danas je samohrana majka dva malodobna dječaka, od kojih jedan pohađa četvrti, a drugi šesti razred osnovne škole. Njih troje žive u trošnoj baraci, sa još uvijek nerazriješnim i nesigurnim stambenim pitanjem jer je bilo pokušaja da ih se i odatle izbaci na ulicu. Uhvaćena u vrtlog užasnih ratnih stradanja i uz minimum uvjeta za život dostojan čovjeka, Edina nije mogla nastaviti dalje školovanje. Uprkos svemu, ova hrabra žena i požrtvovana majka, koju je Uzvišeni Gospodar obdario razumom, čvrstom voljom, snagom i saburom, odlučila je preuzeti „konce“ vlastitog života u svoje ruke i sama, na svojim plećima, ponijeti i iznijeti teret iskušenja koje joj je dato. Da bi preživjela i svojim sinovima obezbijedila sredstva za život i školovanje, počela je raditi na čišćenju stanova uposlenih žena, što čini i danas. Iako im je zahvalna što joj pružaju priliku da ponekad zaradi nešto novca, ipak je ovaj način života „od danas do sutra“ čini zabrinutom za budućnost njene djece. Jer, „šta ako se razbolim? Sta ako se meni nešto desi? Ko će preuzeti brigu o mojoj djeci? Ko će ih izvesti na put?“ U aktualnim okolnostima, stotine pitanja ostaju bez odgovora. No, nastavljajući i nadalje svoju misiju „za istinu i pravdu“, ova odvažna i ponosna Bošnjakinja u septembru 2005. god. svjedočila je i u Međunarodnom tribunalu u Hagu kao NEZAŠTIĆENI svjedok odbrane u slučaju Orić. Nakon što joj je Sudsko vijeće ponudilo zaštitu i da, ako želi, dijelove svjedočenja da „na privatnoj sjednici“, javno je izjavila da ona nema čega da se stidi. „Žigosanje“ od strane srpskih zločinaca, pečatom koje je kao takvo, čini se, ćutke prihvatilo i naše društvo, nije ju spriječilo da bez straha i bez zaštite, u Haškom tribunalu dostojanstveno stane u odbranu Bošnjaka.

Kao „civilnoj žrtvi rata“ nikada joj nije bila pružena niti ponuđena bilo kakva pomoć ili podrška od institucija zvaničnih vlasti niti nevladinih organizacija, osim psihoterapeutski tretman koji je započela prije nekoliko godina, ali nije imala snage da ga završi...Podsjećanje na visoko traumatska iskustva koja je proživjela u Sasama i Bratuncu, a potom i u braku, bilo je za nju tada isuviše bolno i to je bio jedini put kada se Edina odlučila za ćutnju....Ostali su košmarni snovi, slike i živa sjećanja na te strašne događaje....

Ova priča je tek jedna u nizu priča koje potvrđuju da postojeće legislative u FBiH nisu riješile status hiljada brutalno silovanih Bošnjakinja i članova njihovih porodica. Iako je Haški tribunal priznao da je silovanje masivno korišteno kao sistematsko oružje u svrhu etničkog čišćenja tokom agresije na BiH, i shodno tome, međunarodno pravo svrstalo ovaj oblik silovanja u ratne zločine, silovane žene iz područja FBiH još uvijek nisu dobile status civilnih žrtava rata. Prema izvještaju Helsinškog komiteta za ljudska prava, „seksualni zločini nad ženama Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjakinjama u proteklom ratu, prekriveni su velom pravne i društvene šutnje.“ Žene koje su užasno patile zbog stravičnih zlodjela počinjenih nad njima u toku rata (silovanje, zatočeništvo, seksualna i drugi oblici torture), danas pate od stigme zločina za koji ni najmanje nisu krive.

Kako, u postojećim okolnostima, trauma silovanih Bošnjakinja nije zvanično priznata a time ni one kao žrtve, uskraćena im je mogućnost reguliranja najosnovnijih ljudskih prava: pravo na redovnu novčanu naknadu, pravo na rehabilitaciju, obrazovanje (do- i prekvalifikacije), zaposlenje po prioritetu, pravo na penziju u slučaju gubitka radne sposobnosti, kao i mnoge druge beneficije. Otuda je tokom ovog razgovora potekla i inicijativa za osnivanje Udruženja žena zlostavljanih u ratu i u miru putem kojeg bi sa sebe konačno skinule „žig srama“ i pokušale se izboriti za pravni i društveni status koji zaslužuju.

S obzirom na isuviše visoku cijenu agresije na BiH koju je platila „vojska“ nedužnih Bošnjakinja najprije okrutnim i svirepim ratnim zločinima počinjenim nad njima, a potom voajerizmom medija te ignorantskim odnosom institucija vlasti, dajem svesrdnu podršku i pozivam sve ljude dobre volje da pomognu inicijativi da se njihova nerazrješena pitanja stave na listu društvenih prioriteta.


Dr. Amra Delić

Objavljeno u Summeji Bosanskoj i Novim horizontima


annisa: Edinu sam posjetila. Ona i dalje zivi sa svoja dva djecaka u maloj, vlaznoj i trosnoj baraci, bez kupatila, gdje je zimi jako hladno (zidovi su rusevni i tanki) i tesko je zagrijati cak i mali sobicak u kome njih troje borave sve vrijeme. Zaista bi bio veliki sevab posjetiti je i bar na neki nacin pomoci, inshaAllah.

Selam alejkum!

[annisa]

Jos neke info: Edina se ne planira vratiti u Sase iz vise razloga, a prije svega jer se neki od njenih silovatelja slobodno setaju po Srebrenici i Bratuncu (jedan je cak uposlenik MUP-a), a potom jer nema gdje buduci da je kuca njenih roditelja srusena do temelja. Njen bivsi muz se vratio u RS, demobilizirani je borac, bez zaposlenja, tako da ne daje nikakav doprinos za izdrzavanje djece niti odrzava kontakt sa njima.
Edina zivi u Tuzlanskom kantonu, gdje silovane zene ne primaju ni cent iz vladinog budzeta, niti bilo kakvu drugu pomoc. Tuga me hvata pri pomisli na zimu koja uskoro dolazi i uvjete u kojima zivi sa svojim djecacima.

Zanima me postoji li neka mogucnost da "Sadake" u suradnji sa www.dzemat.org ucini nesto na poboljsanju njihovog smjestaja? Neka mala donacija gradjevinskog materijala i/ili zajednicka radna akcija da se bar nesto popravi, ili ev. improvizira kupatilo?
Ne znam ni sama sta vise da predlozim. To, jednostavno, treba doci i vidjeti.

Selam alejkum!

P.S. Postirano i na www.dzemat.org

[Bibi]

Tuznooo

samo zato sto smo muslimani...
_________________
Ako zelite da se druzite s amnom i s amojom rajom dodjite na http://www.crnobeli.net/forumi/index.php

[erina]

i am from macedonia and i exedently visited this page and i wuld like to help edina so how does it work for non bosnian residents!does she have a bank acount or something!!for anyone who has any cind of information my email is lume_eee@hotmail.com!

[amira arslic]

Mogu li dobiti Edininu kucnu adresu.
Hvala
Selam
Amira Arslic